Nastavni planovi i programi za 1907/1908. školsku godinu bili su propisani odlukom Ministarstva prosvjete i crkvenih djela, koje je pored preciziranih nastavnih planova i programa, izdalo i preporuke i uputstva kojima je trebalo da se utiče na učenike u cilju jačanja i razvijanja patriotske, srpske svijesti. U preporukama i uputstvima Ministarstva prosvjete i crkvenih djela navodi se: „Istorijska nauka mora se udesiti tako što će se posredstvom idealnijeg ugleda na naše starije i novije istorije najjače i najbolje dejstvovati na razvitak patriotskih osjećanja. Vaspitanici treba da steknu jasan pojam o današnjem položaju srpskog naroda. Novo pokoljenje treba da ima svijest o zadatku koje današnje prilike nameću cijelom raskomadanom srpskom plemenu”.
Nakon okupacije Crne Gore od strane Austougarske jedna od prvih mjera okupacionog guvernera Viktora Vebera bila je da za školsku 1916–1917. godinu iz nastavnih sadržaja odstrani ćirilicu, i zamijeni je latinicom, da izbace predmet „Srpska istorija”, kao i da zabrani učenje srpskih narodnih, epskih i patriotskih pjesama. Guverner Veber je pokušao da do toga cilja dođe na taj način što će prvo da dozvoli da nastava započne po starim školskim programima, kako bi privukli učitelje da izvode nastavni proces, a onda poslije izvjesnog vremena da izvrše navedene izmjene, računajući da tada učitelji neće smjeti tome da se odupru. O tome Jakša Brajović, jedan od prvih pobunjenih učitelja iznosi zašto su na početku ipak pristali da izvode nastavu: „Nas, učitelje iz Bjelopavlića, pozvala je jednog dana okružna komanda u Podgoricu. Rekli su nam da otvaraju osnovne škole i da će se raditi po crnogorskom školskom programu... Saopšteno nam je da se sami dogovorimo o učiteljskim mjestima. Bjelopavlićki učitelji su održali skup i konstatovali da je to korektan gest, pa bez obzira na izvjesne primjedbe, većina je smatrala da ponudu treba prihvatiti jer oni nastavljaju da rade po crnogorskom školskom programu na osnovu koga će opismenjavati i učiti djecu, a ne po okupatorskom programu. O rasporedu učiteljskih mjesta lako su se dogovorili, uz jednodušan stav da austrougarskom okupatoru ne treba činiti nikakvu uslugu, a da kroz nastavu kod djece treba da jačaju rodoljublje.
Nastavni planovi i programi iz 1907. godine bili su obavezujući po Zakonu o narodnijem školama u Kraljevini Crnoj Gori, i po njima su učili i učitelji koji su se 1916. godine pobunili promjenama nastavnih sadržaja koje su nametnuli austrougarski okupatori. Navedeni nastavni planovi i programi su sadržavali i obavezujuća uputstva koja nijesu bila samo preporuke svakom srpskom učitelju, već i zadatak i misija da na mlade generacije treba da utiču i šire kod njih patriotsku svijest.
Po školskom programu iz 1907. godine, koji je bio na snazi, radilo se oko mjesec dana. Potom je stigla naredba da se program mijenja, pri čemu su promijenjeni svi udžbenici, sem za vjeronauku i matematiku, ali su i oni, kao i ostali bili pisani latinicom. Uz naredbu je stigao propratni akt da se iz nastavnih programa izbacuju: ćirilica, nastavni predmet „Srpska istorija” i učenje i pjevanje patriotskih pjesama. Kako su austrougarske okupacione vlasti smatrale da je ukidanje ćirilice i uvođenje latinice osjetljivo pitanje i da će to narod teško prihvatiti, obrazložili su da to rade samo iz pragmatičnih razloga kako bi se time olakšala komunikacija, a da bi od toga bila obostrana korist. Međutim, suština ovoga čina je bila savim drugačija i njime se htjelo da ukidanjem srpskog identiteta disciplinuju i obezglave Crnogorce, a pod udar ovih mjera su bili prvo srpski učitelji kao nosioci širenja te svijesti kod mladih ljudi. Guverner Veber sa svojim okupacionim vlastima je te mjere uveo zbog, kako je iznio, „zadojenosti naroda velikosrpstvom i panslavizmom”, pa da bi to amortizovali donijeli su niz mjera kako bi nastava bila u skladu sa „zapadnim civilizacijskim tokovima”, a ne onih sa „barbarskog istoka”. Ćirilica je bila izbačena iz upotrebe i u svim ustanovama i poštanskom saobraćaju. Ove nametnute mjere su nevoljno prihvaćene kod većine naroda u Crnoj Gori, ali sem u Bjelopavlićima nije bilo javnog i organizovanog suprotstavljanja tome. Bjelopavlićki učitelji su se ponovo sastali da se dogovore šta u novonastaloj situaciji treba činiti. Kako na sastanku nijesu bili svi učitelji, dogovorili su se da sačekaju nedjelju dana kako bi i sa njima obavili razgovor, a do tada nastavu da izvode isključivo po starom programu, a ne po onom koji su donijele okupatorske vlasti. O daljim potezima učitelja svjedočio je Jakša Brajović: „Kako se ni na drugom sastanku nije postigao jedinstveni dogovor, ja sam pošao da predam ostavku. Moji drugovi Savo Jovović i Andrija Dragović, zamolili su da ih pričekam, jer će i oni da napišu ostavke. Pošli smo zajedno u mjesnu komandu i predali ostavke”. Činovnik u austrougarskoj komandi kojemu su trojica učitelja predali ostavke bio je Srbin iz Vojvodine, sin pravoslavnog sveštenika, koji im je po njihovoj predaji saopštio da će zbog toga biti strijeljani od okupacionih vlasti, nagovarajući ih da odustanu od toga čina, jer im on želi svako dobro. Kada je činovnik uvidio da oni ne žele da predaju po izmijenjenom programu, onda ih je savjetovao da obrazlože u ostavci da to čine usled bolesti, a ne zbog promjene nastavnog programa. Međutim, oni su, iako svjesni posledica, ostali pri svojoj odluci da upravo žele da okupacione vlasti znaju razlog njihovih ostavki, i potom su se ponovo vratili u svoje škole nastavljajući da predaju po starim programima, sve dotle dok njihove ostavke budu prihvaćene.
(Nastaviće se)
Piše: Miljan
STANIŠIĆ